U poreznoj reformi provedenoj potkraj 2016. godine bilo je predviđeno ukidanje poreza na kuće za odmor, počevši od 2018. godine. Prema tom planu od 2018. godine komunalna bi se naknada transformirala u oblik lokalnog poreza na nekretnine da se lokalnim jedinicama omogući korištenje tim prihodom u skladu s raznolikim potrebama na svom području, a ne samo za gradnju i održavanje komunalne infrastrukture, što je isključiva namjena komunalne naknade.

Osim toga, trebao je saživjeti pravedniji način određivanja toga fiskalnog tereta na način koji bi osigurao da vlasnici novijih i opremljenijih nekretnina plaćaju više, i obrnuto, da vlasnici starijih, manje uređenih nekretnina plaćaju manje.

No, kako se odustalo od zamjene komunalne naknade porezom na vlasništvo nekretnina, porez na kuće za odmor vraćen je u porezni sustav Hrvatske. Vlasnici nekretnina za sve nekretnine i dalje plaćaju komunalnu naknadu, a za kuće, apartmane i stanove kojima se koriste samo povremeno plaćaju porez na kuće za odmor.

Porez na kuće za odmor je prihod općine odnosno grada na čijem se području nalazi kuća ili stan kojim se koristi samo povremeno. Oporezivanju podliježu stanovi i kuće koji su u vlasništvu fizičkih, ali i oni u vlasništvu pravnih osoba.

Kuće, stanovi i apartmani koji se iznajmljuju, bilo za stambene i poslovne namjene bilo u turističke svrhe, ne oporezuju se tim porezom. Zakonom o lokalnim porezima propisana su i oslobođenja od obveze plaćanja poreza na kuće za odmor.

Visinu poreza na kuće za odmor propisuje svojom odlukom predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave, uza zakonsko ograničenje prema kojemu porez može iznositi od pet do 15 kn po m2 korisne površine stambenog dijela nekretnine. U tom rasponu lokalne jedinice određuju visinu poreza na kuće za odmor.

Stvarna visina poreza detaljnije se uređuje općinskom odnosno granskom odlukom, koju donosi predstavničko tijelo te jedinice. Lokalne jedinice u svojim odlukama same određuju što se smatra korisnom površinom kuće odnosno stana koji služi za odmor. Pri tome se većina oslanja na definiciju iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojoj se korisnom površinom smatra ukupna podna površina stana, kuće ili druge samostalne prostorije, umanjena za širinu zidova.

Kako se odustalo od zamjene komunalne naknade porezom na vlasništvo nekretnina, tako je propao i plan da se počevši od 2018. ukine porez na kuće za odmor. Dakle, taj se porez i dalje plaća za sve kuće, apartmane i stanove kojima se koristi samo povremeno.

Podrumske i tavanske prostorije, otvoreni balkoni i terase, stubišta i drugi prostori koji nisu prikladni za stanovanje, ne uračunavaju se u stambenu površinu. No lokalna se jedinica u odluci kojom se uređuje plaćanje poreza ne mora pridržavati tih definicija stambenog prostora, već može uzimati u obzir površinu stambene jedinice iz projektne dokumentacije objekta ili može porez razrezati na temelju stvarnog stanja ako ono odstupa od projektne dokumentacije.

O tome nema jednoznačne prakse. Gospodarske zgrade nisu stambeni prostor i nisu predmet oporezivanja porezom na kuće za odmor. Gospodarskim zgradama smatraju se objekti koji služe za smještaj strojeva, odlaganje oruđa i alata, objekti koji služe za poljoprivrednu proizvodnju i dr.

Osim površine, sljedeće prijeporno pitanje je utvrđivanje činjenice koristi li se kućom ili stanom samo povremeno, što je pretpostavka oporezivanja porezom na kuće za odmor. Prijava prebivališta na toj adresi nije dovoljan dokaz da se objektom koristi trajno i vlasnika ne oslobađa obveze plaćanja poreza na kuće za odmor.

Formalno prijavljeno prebivalište na određenoj adresi samo po sebi nije relevantan dokaz da se tim stambenim prostorom ne koristi samo povremeno. U slučaju poreznog spora, porezni bi obveznik morao podastrijeti i druge dokaze, kao što je npr. dokaz o mjestu zaposlenja, mjestu školovanja djece, mjestu u kojemu je ordinacija njegova izabranog liječnika opće medicine, mjestu u kojemu je poslovnica banke u kojoj je otvorio račun, podatke o tome gdje mu žive ostali članovi uže obitelji, pokazuju li računi za mjesečne režijske troškove da se prostorom ne koristi samo povremeno i dr.

Porez na kuće za odmor je godišnji porez, utvrđuje se rješenjem koje donosi općina odnosno grad na čijem području se nalazi nekretnina. Općina odnosno grad mogu, a većina je to ugovorom i učinila, poslove naplate poreza prepustiti Poreznoj upravi. Vlasnici kuća, stanova i apartmana koji se njima koriste kao objektima za odmor dužni su platiti razrezani porez u roku 15 dana od datuma primitka rješenja.

 

(l:lider.media)